Hemofilija

Hemofilija nije zarazna bolest, ona se nasljeđuje. Bolesnici koji imaju hemofiliju rođeni su s njom. Hemofilija je uzrokovana mutacijom, tj. promjenom genetskog materijala na X kromosomu. Prema vrsti faktora zgrušavanja koji nedostaje, bolest se dijeli u dvije skupine, hemofilija A i hemofilija B, podrazumijevajući pod tim nedostajanje AHG, odnosno PTC, te na hemofiliju zbog cirkulirajućeg antikoagulansa. Samo za hemofiliju A i B dokazana je recesivna nasljednost, vezana uz spol. Nasljedna anomalija kod hemofilije A (deficit AHG), kao i kod hemofilije B (deficit PTC), vezana je uz X-kromosom. Kako muškarac posjeduje samo jedan X-kromosom, te on oboli od hemofilije ako je taj kromosom promijenjen. Žena, koja ima 2 X-kro-mosoma, samo je prenosilac, ali ona ne oboli, osim izuzetno kad su oba X-kromosoma promijenjena.

Težina hemofilije ne mijenja se tijekom života u bolesnika. Razlog je taj što je nivo čimbenika zgrušavanja uzrokovan mutacijom gena u dotične osobe. Genska mutacija u stanicama tijekom cijelog života ostaje ista, dakle stanice ne mogu proizvoditi čimbenik zgrušavanja ni u djetinjstvu niti kasnije. Jedini je izuzetak vrlo rijetka vrsta hemofilije B, zvana hemofilija B Leiden, kod koje nivo čimbenika IX raste s hormonskim promjenama u pubertetu. Stoga dječaci s tom bolesti najčešće nemaju u odrasloj dobi poremećaj krvarenja. Oni, međutim, mogu prenijeti gen za hemofiliju na svoje kćeri.

Simptomi
Krvarenje na raznim dijelovima tijela glavni je simptom hemofilije. Gotovo uvijek je trauma povod krvarenju, iako krvarenje ne postaje odmah vidljivo; ono može biti vanjsko, supkutano, intramuskularno, u zglobove, intravisce-ralno ili u slobodne tjelesne šupljine. Osnovni su znaci krvarenja bolnost, otok, toplina i smanjena pokretljivost zahvaćenog zgloba ili mišića. Simptomi dolaze pojedinačno ili po više njih zajedno, često spontano iščezavaju, ali uvijek recidiviraju. Između njih i produženog vremena zgrušavanja ne postoji stalan odnos, iako je češće da je u fazi jako produženog vremena zgrušavanja i krvarenje jače; no krvarenje može i posve iščeznuti iako je vrijeme zgrušavanja još znatno produženo. S druge strane, ima blagih hemofiličara s posve normalnim vremenom zgrušavanja.

Simptomatologija hemofilije se ponešto razlikuje i prema obliku hemofilije. Najteži slučajevi hemofilije nalaze se kod nedostajanja antihemofiličnog globulina, dakle kod hemofilije A, iako i u skupini hemofiličara B -onih s deficitom PTC-faktora -ima vrlo teških slučajeva. Osobe koje posjeduju u krvi antitijelo protiv antihemofiličnog globulina pružaju pretežno tešku sliku hemofilije. To su ili pravi hemofiličari, koji su u toku čestih transfuzija razvili antitijelo, ili su to žene nakon poroda koje su antitijelo razvile iz nepoznatih uzroka.

Dijagnoza
Karakteristika kliničke slike je sklonost pretjeranom krvarenju, koja se može uočiti već u ranom djetinjstvu, u vrijeme kada dijete počinje hodati, te je sklono češćim povredama, što rezultira velikim podlivima krvi. Iako se velik broj hemofiličara može prepoznati na osnovi anamneze i simptoma, za konačnu je dijagnozu potrebna laboratorijska potvrda. Osnovni i najstariji od svih testova koji se danas primjenjuju, jest određivanje vremena zgrušavanja. Vrijeme zgrušavanja koje je dulje od 20 minuta izaziva sumnju na hemofiliju. Ima blagih hemofiličara kod kojih je vrijeme zgrušavanja normalno, odnosno ima perioda u toku života pojedinog hemofiličara kad je njegovo vrijeme zgrušavanja normalno. Stoga su za točnu dijagnozu potrebne osjetljivije metode negoli je samo vrijeme zgrušavanja, kako bi se otkrilo hipotromboplastinemično stanje. Test koji se u tu svrhu najčešće upotrebljava jest "vrijeme konsumpcije pro-trombina" (PCT test). On se zasniva na pretpostavci da se protrombin koji zaostaje u serumu može upotrijebiti kao mjerilo za količinu tromboplastina u krvi.

Diferencijacija pojedinih oblika hemofilije vrši se pomoću "testa stvaranja tromboplastina" (TGT test) i pomoću "testa na antitijelo" u cirkulaciji. Prvim se odjeljuje hemofilija A od hemofilije B, a drugim dokazuje, odnosno isključuje hemofilija uslijed antitijela u cirkulaciji.

Liječenje
Osnova je liječenja davanje gotovih koncentrata koji se miješa s vodom za otapanje i daje u venu zgrušavanja u količini dovoljnoj da se zaustavi krvarenje. Postoje dvije vrste faktora: faktor dobiven iz plazme dobrovoljnih davalaca krvi (plazma-derivirani) i rekombinantni, napravljen u laboratoriju. Budući da ne sadrži ljudsku krv, rekombinantni faktor puno je sigurniji jer je eliminiran rizik prijenosa virusa. Stoga je rekombinantni faktor lijek izbora u liječenju hemofilije.

U početnim krvarenjima faktor se najčešće daje u bolničkim uvjetima. Potrebno je imati na umu da faktor treba dati čim dođe do krvarenja. Zato je neobično važna rana edukacija roditelja za davanje faktora u kućnim uvjetima, tzv. kućna terapija. Š toviše, najveći broj djece-hemofiličara na kućnoj terapiji nauči sam sebi davati infuzije faktora.

Najmodernije liječenje hemofilije danas je upotrebom rekombinantnih lijekova, dobivenim metodama genetske tehnologije, čime se prevenira nastanak infektivnih komplikacija.

Literatura:
·   1962.   -C. B. Kerr, The Management of Haemophilia, London 1963. -E. Hauptmann, Osnove kliničke hematologije, Zagreb 1963. -K. M. Brinkhaus, The Hemophilias, New York i London 1964. -R. Biggs i R. G. MacFarlane, Treatment of Haemophilia and Other Coagulation Disorders, Oxford 1966. -J. A.   Quick,   Haeinorrhagic   Diseases   and   Thrombosis,   2.   izd.,   Philadelphia 1966.
· Manco-Johnson MJ, Abshire TC, Shapiro AD, et al. (2007). "Prophylaxis versus episodic treatment to prevent joint disease in boys with severe hemophilia". N. Engl. J. Med. 357 (6): 535-44. doi:10.1056/NEJMoa067659. PMID 17687129.
  · How to Deal with Hemophilia Reviewed by: Larissa Hirsch, MD 2007. kidshealth.org by Nemours.
  · Chapter 38 Coagulation Factors V and VIII by GC White and GE Gilbert in "Blood: principles and practice of hematology: 2nd edition" 2003. Eds. Robert I. Handin, Samuel E. Lux, Thomas P. Stossel. ISBN-13: 9780781719933